UVODNA RIJEČ
Paradoks maksime o važnosti snažne dinamike proizvodnje i tržišnog (i svakog drugog) natjecanja je u tome što ta vrsta dinamike gomila tromost materije pod kojom svaki duhovni pokret za slobodu izgleda kao grimasa ludila ekscentričnog pojedinca ili grupe. U takvom svjetlu odnosa dolazimo do simboličke vrijednosti “drskog Mediterana” koji upravo svojim distopijskim sunovraćenjem pod vanjskim i unutarnjim utjecajima biva razaran ili razara sam sebe dok temperamentno kao svjetionik u oluji obasjava čitavu europsku civilizaciju upozorenjem da su potrebni novi pogledi, sporiji ritmovi, novo brendiranje novih maksima i da zaštitu izvornosti moramo potražiti u izvorima naše civilizacije a ne u tzv. brendiranju “mediteranskog stila života” kao zaštićenom brendu poput varaždinskog kupusa, baranjskog kulena, kranjske kobasice. Jer život nije kobasica ni brend. Život je pažnja na korak kojim idemo pazeći da nepovrijeđeni stignemo do njegovoga kraja, pritom da nikoga i ništa ne povrijedimo, eventualno da unaprijedimo. Kroz program ove naše revije radova tražimo to eventualno unaprjeđenje i veselimo se ekscentričnoj grimasi ludila pojedinaca i naše grupe koja i tim ludičkim veseljem pruža otpor konformiranim tromim pijavicama spominjući se Novaka, Krleže, Ivšića, Kranjčevića, Matvejevića, Shakespearea, Marraia. Kroz razgovor, sliku, riječ i zvuk. Ostanimo otporni! I (ne)odgovorni! (Juraj Aras)
Za turskog Nobelovca Orhana Pamuka, ideja da je Mediteran znači neki „cjeloviti i jedinstveni prostor“ umjetno je stvorena i bogato povijesno eksploatirana. Ogromne razlike u grčkoj i rimskoj antici već signaliziraju do koje je mjere Mediteran prostor razlike, a ne istosti, ali igra na temu mitskog Mediterana i dalje se nastavlja. Pamuk joj čak određuje i ironična pravila: prvo pravilo je da Mediteran treba shvatiti kao mokro predvorje Europe ili posljednje mjesto za čiju ti morsku površinu još uvijek ne treba viza (samo dok plutaš i plivaš; stvari se mijenjaju kad pokušaš kročiti na kopno). Drugo pravilo je da tko god piše o Mediteranu, mora 'zaboraviti' da je istovremeno i Balkanac (da uvedemo u igru još jedan kulturalni stereotip), ali i da je Francuskinja ili Hrvatica ili Talijanka ili Španjolka ili Slovenka ili Crnogorka ili Albanka ili Grkinja ili Egipćanka ili Marokanka ili Cipranka ili Palestinka ili Turkinja ili Cipranka ili Libijka ili Alžirka ili Tunižanka. Treće je da o svim morima koje čine prostor Sredozemlja, bez obzira oplakuju li obale Sicilije ili Pašmana ili Malte, treba govoriti što univerzalnije kao o „moru kao takvom“, odnosno mediteransko more treba tretirati kao univerzalni arhetip morskosti. I posljednje: najbolje je uopće ne definirati Mediteran, jer već i sam pokušaj da to učinimo zavezuje jezik neizbježnim i brojnim kontradikcijama. Ali ako pričamo o Mediteranu bez da ga definiramo, možemo to činiti dovijeka, kao da je u pitanju Nigdjezemska Petra Pana. Postoji još jedan aspekt ove igre: ako je Mediteran prostor vrlo raznorodnih propalih imperija, to znači da je stoljećima bio stvarniji na političkim kartama nego u tijelima ljudi koji su ga naseljavali i koji i danas žive uz njegove obale. O Mediteranu dugo nije ni odlučivalo ni govorilo ni pisalo lokalno stanovništvo, nego kolonijalne sile, iz daljine, iz centara kontinentalne moći. Tako je nastala i feminizacija Mediterana kao nijemog i „lijepog plijena“, zavodljivog i lijenog. Tome nasuprot, Mediteran na terenu pokazuje se glasan, ironičan, izrazito alergičan na bilo kakvu aroganciju, a bo'me i spreman unovčiti sve stereotipe koji su mu nalijepljeni. Taj „skriveni“, kritički i tvrdoglavo mnogoglavi Mediteran ne uklapa ni u ideju dokolice imperija ni u ideju provincije. Sličniji je „neosvojenom“ prostoru ironične inteligencije preživljavanja „u nestvarnim uvjetima“, za čije opise i ovdje nastojimo izboriti javnu riječ. (Nataša Govedić)
